Suštinski put ka sigurnosti i pravdi

U našem Programu intervencije nasilnika (BIP) zahtijevamo da muškarci sa preciznim detaljima navedu kontrolna i nasilna ponašanja koja su koristili i efekte tog ponašanja na partnere, djecu i zajednice. Ne radimo ovo da osramotimo muškarce. Umjesto toga, tražimo od muškaraca da nepokolebljivo pogledaju sebe kako bi naučili nove načine postojanja u svijetu i stvaranja sigurnijih zajednica za sve. Naučili smo da – za muškarce – odgovornost i promjena na kraju dovode do ispunjenijeg života. Kako kažemo na času, ne možete ga promijeniti dok ga ne imenujete.

Takođe nam je prioritet slušanje na našim časovima. Muškarci uče da čuju ženske glasove razmišljajući o člancima poput zvona Volja za promjenom i videozapisi poput Aishe Simmons NE! Dokumentarac o silovanju. Muškarci vježbaju slušanje bez odgovora dok jedni drugima daju povratne informacije. Ne tražimo da se muškarci slažu sa onim što se govori. Umjesto toga, muškarci uče da slušaju kako bi razumjeli šta druga osoba govori i da pokažu poštovanje.

Bez slušanja, kako ćemo moći u potpunosti razumjeti efekte naših postupaka na druge? Kako ćemo naučiti kako postupiti na način koji daje prioritet sigurnosti, pravdi i ozdravljenju?

Isti principi slušanja, kazivanja istine i odgovornosti važe na nivou zajednice i društva. Primjenjuju se na okončanje sistemskog rasizma i protiv crnaštva baš kao i na okončanje porodičnog i seksualnog nasilja. Pitanja su isprepletena.

In Pravda počinje tamo gdje prestaje nasilje prema crnkinjama, gđa Jordan povezuje tačke između rasizma i porodičnog i seksualnog nasilja.

Gospođa Džordan nas izaziva da identifikujemo i iskopamo „relikvije ropstva i kolonizacije“ koje ulivaju naše misli, svakodnevne radnje, odnose, porodice i sisteme. Ova kolonijalna vjerovanja – ti “konfederativni spomenici” koji tvrde da neki ljudi imaju pravo kontrolirati druge i uzimati njihova tijela, resurse, pa čak i živote po svojoj volji – su u korijenu nasilja prema ženama, nadmoći bijelaca i anti-crnaštva. 

Analiza gospođe Jordan rezonira sa našim 38 godina iskustva u radu sa muškarcima. U našim učionicama odučavamo se od prava na poslušnost od žena i djece. I, u našim učionicama, oni od nas koji smo bijelci ne nauče se prava na pažnju, rad i podaništvo crnaca i obojenih ljudi. Muškarci i bijelci uče ovo pravo iz zajednice i društvenih normi koje su učinile nevidljivim od strane institucija koje rade u interesu bijelih muškaraca.

Gospođa Jordan artikuliše razorne, današnje efekte institucionalnog seksizma i rasizma na crnke. Ona povezuje ropstvo i teror koji crnkinje doživljavaju u međuljudskim odnosima danas, i ilustruje kako anti-crnaštvo prožima naše sisteme, uključujući krivični pravni sistem, na načine koji marginalizuju i ugrožavaju crne žene.

Ovo su teške istine za mnoge od nas. Ne želimo vjerovati u ono što gospođa Jordan govori. U stvari, obučeni smo i socijalizovani da ne slušamo njene i glasove drugih crnkinja. Ali, u društvu u kojem suprematija bijelaca i anti-crnaštvo marginaliziraju glasove crnih žena, moramo slušati. Slušajući, gledamo da naučimo put naprijed.

Kako gospođa Džordan piše: „Znaćemo kako izgleda pravda kada budemo znali kako da volimo crnce, a posebno crnkinje... Zamislite svet u kojem crnkinje leče i stvaraju zaista pravedne sisteme podrške i odgovornosti. Zamislite institucije sastavljene od pojedinaca koji se obavezuju da će biti saučesnici u borbi za slobodu i pravdu crnaca, i posvećeni razumijevanju slojevitog temelja plantažne politike. Zamislite, prvi put u istoriji smo pozvani da završimo Rekonstrukciju.”

Kao i na našim časovima BIP-a sa muškarcima, računanje sa istorijom naše zemlje nanošenja štete crnkinjama je preteča promjena. Slušanje, kazivanje istine i odgovornost su preduvjeti za pravdu i izlječenje, prvo za one koji su najviše povrijeđeni, a onda, na kraju, i za sve nas.

Ne možemo ga promijeniti dok mu ne damo ime.